Znaš ono kad si u problemu pa pokušavaš pobjeć od njega? A problem cijelu godinu trenira i dok ti kao bježiš ovaj sprinta za tobom ko gazela na spidu! Znači ti trčiš ko manijak a problem iza tebe crkava od smijeha, za petama ti a ni ne trudi se.

Nakon 100 metara, koji su ti se činili kao 27 kilometara uviđaš da si za blagdane pojela 45 sarmi previše i bar 2 kile sira koje su mogle i bez tebe, i onako uspuhana i puflasta kažeš OK, problem, suočit ću se s tobom. Neće mene niko tjerat da ja trčim, a ni ručala nisam.

Balkanac si, pa pomisliš kako je najbolje mjesto za suočit se s problemom na šanku. Što više misliš na taj, ko fol jedan jedini problem koji imaš, nesvjesno navlačiš cijeli set, i eto ti ih hrpetina sad, svi oni što si ih zdrobila, preklopila, ugurala u kanticu negdje tamo u sivoj tvari. Opa-la, doplivali na površinu. Trenirali i plivanje gamad sportska.

I vuola, ti za šankom i cijela garda malih slatkih problemčića, stoje svako sa svojim brojem i čekaju rješenje pa da napokon odprde iz tvog života. Kažeš šankeru; Imaš pivo? Imam. Jel ti hladno? Je. E pa dobro, ti obuci jaknu onda a meni daj dupli pelin.

Prije nego kreneš hendlat problem, valja prvo malo o sebi i o životu filozofirat. Život je lijep, vidi kako sam blagoslovljena, i limun i led u pelinu… Imam dvije noge, isto toliko ruku, oči ko pedoči to skeniraju ko ruski tenk, puhovske uši – nema da mi šta promakne samo čekam da me CIA zaposli, nos ko krumpirić od po’ kile doduše al zato ja nanjušim da je susjedi zagorio luk bar sat vremena prije negoli se ona uopće sjeti da ga je stavila dinstat. I to susjedi u Karlovcu, a ja iz Rijeke. Pametna ko 4 pametnih – to se u sve kužim majketi, da je Tesla živ rasturili bi, struju bi otkrili onako u fušu. Već onda bi SmartTV bila na svakom čispkastom tabletiću. Padala bi ekipa na dupe. Dobra sam isto, ko janjetina pod pekom, ona mlada šta je na Cresu nekad hodala ko T-rex Jurskim parkom…e da, ta izumrla, šta svejedno drži cijenu od 200 kuna kilo. To samo u Hrvatskoj moš’ izumrlu životinju pojest za take male pare. Skrenula s teme, moja specijalnost i najveći talent. Nego da se vratim na sebe…Fina, krasna ma ko princeza odgojena, nikad me nećeš vidjet kako desnom rukom guram ražnjič u usta i čupam zubima ko da mi je zadnji a lijevom ubacujem kapulice kolko stane…nikad…osim svaki put kad me sretneš. Ma dama prava. A najljepše mi što sam skromna, pa ne bi ti ja sama sebe pohvalila, ma to povučeno i baš plaho stvorenjce.

Ide drugi dupli, a o životu nisam još ništa rekla…a problemi oni s početka priče, sve nekako ko u maglici…vide oni mene ali meni se vidljivost smanjuje..jel to znači da ih već rješavam?

Nego o životu…Vidi života lijepoga, nebo oš plavo oš crveno, oblačci ko lavići, ko Simba brate…gledam ja njih i oni mene. A ček ne, to je nečiji dron, mrš’ špijo jedna invazivna vidiš da sam u piđami a kosa mi ko kašeta kristalke na popustu, pa nakon popusta šta ostalo. Lijep je ovaj svijet gdje živiš u miru, gdje postoje granice i privatnost i gdje svizac mota paletu čokolade u omot….Al fokus, fokus na lijepo Didi… More, pa kad prodaš bubreg za slobodan dan, jedan u cijelo ljeto, i odeš opušten na plažu, pa ti dođe čovik i ti već da ćeš mu reć “dobar dan, kako ste danas dragi gospodine? on počen urlat da nosiš tu krpu od šugamana ča na grote sa njegove plaže jer da nije on uzeo kocesiju da bi ti sad slobodna hodala plažom sa svojom Žujom ko da je rat gotov….a ti ga u mislima već mlatiš onim sendvičem od pol kruha po glavi dok mu ne ispadnu oči skupa sa krastavcima. Al, žao ti sendviča, unutra domaći kulen, pa se skupiš uz osmjeh i pokušavaš ga ubit pogledom, ne ide, stoji on ko bandera od betona. Ma lipo mi je i na groti, dva raka i ja, dabogda ti plima pojela plažu a žena te prebila ko vola doma kad dođeš.

Dobar mi šanker, poslušan momak, Slavonac, samo klima glavom i ne osuđuje, a ni ja njega dok naginje ljutu iz boce a kao sve puni kašete u skladištu. Kaže on meni “Ne idem u Irsku…” ja njemu pa normalno da ne ideš kad ti je smjena tek počela, di ćeš miško sada, a taman je i neka kišica počela. Opasno je, možeš se poskliznut. Miruj beba, šta ti fali. Ništa, a tebi? Pelin.

Kako vrijeme leti dok se zabavljaš, tako prolaze sati, a ja se eto nisam suočila još sa svojim problemima. Rekli bi poduzetnici modernog doba, oni šta ti uvale lipo spakirana muda pod bubrege, samoprozvani gurui, to su izazovi, ne problemi. Šta da? A onda dobro, onda ja nemam problema, šta se ja brinem, mene zapravo izazvali švicarci, izazvalo me puno posla malo para, izazvao me auto pa riknuo ko dva riknuta, izazvala me ljubav polomila mi srce, izazvao me Hep, izazvao me Vodovod i slivne vode kojima moram plaćat što se ljubazno slijevaju, hvala vode-respect, zdravu mi pamet pak izazvali Izbori – kao kad ti prije streljanja kažu da moš izabrat oš puškom il pištoljem. Ma samo pucaj brate s čim god ti je pri ruci. Ne brigaj, preživit ti neću garant, bit će ti šef zadovoljan.

Ja mislila to suočavanje sa problemima neka drama, a kad ono laganica. Par pelinčića, malo mozganja i shvatiš da si pun izazova ko šipak koštica, od problema mi “p” ni “r” a di su još sva ostala slova?! Ben ti miša, osjećam se super, baš sam se evo preporodila kod mog Tome slavonca, čovik fulo profesiju, ili nije. Nedamo ga mi u Irsku, u neki pub tamo da prosipa bisere pred svinjice. (nije ovo rasizam, to je samo poslovica, nisam mislila da su Irci svinje bar ne veće nego što smo mi, mir.)

Ja sam te svoje “izazove” opet lipo onesvjestila, strpala u torbu, dva-tri put prešla autom preko njih…opet će bit dobri par mjeseci. Mora se samo pazit kod tog suočavanja, ne bi čovjek vjerovao ali od svega samo jetra pati. Fascinantno je to ljudsko tijelo.

Samo ljubav ti treba mali čovječe..i tu i tamo koji pelin za hrabrost. Jer mrziti je lako, a voljeti junački.