Kako se ne ubit i zašto.

Garant sam kako je mnogima bar jednom u životu sinula ideja da sami sebi oduzmu život, ili kak’ se ono kaže „skrate muke“. Realno svi smo mi potencijalne mice-samoubice. Naravno, samo pojedine jedinke se odvaže na taj ekstremno glupi ili hrabri potez. Tu sam malo još u svađi sama sa sobom. Tanka je granica koja dijeli hrabrost od gluposti. Na primjer, osoba koja riskira život kako bi spasila život pedofilu u gorućoj kući il’ je izrazito hrabra il’ glupa osoba. A na kraju krajeva, možda mu je i u rodu. Ne ulazim u to, skrenuli samo s teme. Vraćamo se dakle na samoubojstvo. Obzirom da je ovaj članak napisan kako bi ti pomogao a ne dokrajčio te reći ću ti samo jedno: budi umjereno glup i točno toliko i hrabar sve će biti u redu.

Continue Reading

Život je nekad pusa nekad šamar.

Što ti je život prijatelju moj; boksački meč bez suca, bez zvona, s milijun protivnika. Bez rukavica, bez mudobrana. Sve je već izmišljeno osim kako treba živjeti. Riječi su napunjeni pištolji. Čovjek je osuđen da bude slobodan i kao takav sam je odgovoran za svoje postupke i izgovorene riječi. Ali spašava činjenica da je griješiti ljudski a svaliti krivicu na drugoga još više priliči čovjeku. Uvijek traži ono neko zrnce dobroga u toni zla.

I ne vjeruj nikome prijatelju. I sam si upitan.

Rodiš se ko vrlo mlad, ništa ne kužiš. Ovisiš o dobroj volji onih koji su te napravili. Piškiš, kakiš, jedeš, urlaš, smiješ se i sve u krug. 70ak godina kasnije eto te na početnoj točci. Ali sad ovisiš o dobroj volji onih koji su te naslijedili. Potrudi se da imaš talijansku penziju ili neku gadnu ušteđevinu inače ti ne gine dom u kojem će biti svakako samo ne po tvom. Možda ipak imaš sreće pa ti cimerica bude opićena baba Manda iz Imotskog koja od unuka krade maricu a rakije ima više nego vode u Hrvatskim vodama.

Teško mi prođe dan a da se ne upitam: čemu sve? Priznaj brate da i ti nekad kloneš. Al opet sretna sam i zahvalna što sam živa i zdrava, žilava ko kobila. Svaka čast. Ali zašto onda težim nečemu što ne mogu imati, a ne mogu imati jer ne znam čemu težim. Čemu je dozvoljeno težiti? Osjećam se ograničeno. Ima li kakav limit ili porez na težnju? Neka naknada na snove? Koji mora biti moj cilj? Obitelj, djeca, pas i mačka? A di da ih stavim? U kartonsku kutiju ili u auto na zadnji sic? Jebate ta 4 zida koja nam uvjetuju život. Ako ti netko nije morao (ne do Bog) krepucnut pa da useliš u tu postmortem nekretninu bit ćeš ko ćuko – iz kućice u kućicu. Ako si “brižni” stranac bar moš u azil, ako si domaći *ebi se laganini. Ja bi rađe da su svi moji živi i zdravi a ja lipo podstanar!

Užasavam se insekata svih vrsta. Bojim se i pišljivog mrava jer mi nikako nije jasno kako nešto tako minijaturno s tim kržljavim nožicama može furat triput veći komad kruha na glavi i nosit ženi mravu koja od toga doma radi zimnicu i slaže u mikroskopske tapervere.. Mislin di im stane taj mozak?? Izvanzemaljac si frende. Kako ih se ne bojati. Ali realno, uz sav strah više se bojim dignut kredit nego da mi neko zatuče glavu u mravinjak i ostavi me tako 24 sata. Svi krediti koje naše banke daju su gotovinski, koji god uzmeš – gotov si! Još sad kad u banci rade vrhunski stručnjaci kojima još ni dlake nisu počele rasti, svi na stručnom osposobljavanju! Pa ćete na meni vježbat djeco?! E neš majci.

I tako shvatim da se nalazim u minskom polju, nepomično stojim ni makac; inače sam zec trta me svega. Nekidan skoro pobrala infarkt od vlastite sjene, točnije glave koja se ukazala na zidu – loš dan za frizuru.

Želim živjeti dobro, kvalitetno, sretno, ispunjeno, mirno jer … svi će jednom umrijeti pa možda i ja.

Ljubav da ne spominjem a morati ću. Danas garanciju teško dobiješ za peglu a kamoli za ljubav. U srži krhka je kao krilo leptira a naoko snažna kao Švarcneger koji malim prstom na nozi može nadvladati sva zla. Ha ha. Može vražju mater. Nakon svake propale misliš da ćeš drugi put biti pametniji. Nećeš. Al hajde, ne drami, život ti je to prijatelju moj; nekad pusa nekad šamar – bitno da je muving.

Ljubav dolazi u različitim oblicima, ima je dovoljno za svih, moj jedini savjet; voli i bit ćeš voljen. Kad tad.

Iznenađuje činjenica da pozitivno razmišljam (iako čitajući tekst vjerojatno me zamišljate kao isfrustriranu ženu, obučenu u maskirnu tutu sa zoljom među nogama, cigarom u ustima, bocom pive u ruci, raščupanu i bijesnu na cijeli svijet…istina je jako daleko; uopće ne znam koristiti zolju, maslinasto zelena mi ne stoji najbolje a inače pijem crno vino (fala Bogu, još uvik iz čaše). Smijem se svaki dan i nikad ne okrećem leđa novoj borbi – LAŽEM KO PAS! Stalno bježim od borbe; kronični dezerter. Ipak štagod da ti se desi ti jednostavno kreneš dalje. Što drugo preostaje? Piči dalje pa dokle ide. Samoubojstvo ne podržavam; lako tako može svako. Inat u meni veći od Svemira. A generalno sam vesela osoba i protiv toga se ne može. Ubiti optimista u meni nemoguće je kao nadati se mirovini prije 85-e godine. Naša najbolja frendica; Nada. Da mi ju je naći i zveknut joj dva-tri šamara. Uvijek nas tjera na nove pokušaje a čim zagusti šmugne ko Spidi Gonzales. Naići će ona meni.

Što da vam kažem ljudi moji, tu smo di jesmo, tako nam je kako nam je, da ima gore – uvik ima, da ima bolje – ima i toga. S nekim razlogom smo se skupili svi baš u ovom kutku kugle Zemaljske. Vina se ima, ima i rakije, fine spize i lipih momaka i cura. Zapravo, što se bunimo? Oću reć vi, ne ja, ja se nikada ne bunim. (Ma ne uopće!!) Ja samo iznosim svoj stav pa onda te dvije stvari ljudi kod mene često pomiješaju. Ma di bi ja njurgala, ej! Da se njurganjem zarađuju pare; davno bi na Kanarima bila i cuclala koktelčić.

Moj život, moja pravila. Radije ću živjeti nesavršeno ali iskreno nego zavučena u nečije dupence toliko duboko da bi me realno trebalo voditi kao nestalu osobu.  

Posloži si prioritete. Ako vidiš prašinu u kući; najvažnije je da ju ne diraš pa ni ona neće uznemiravati tebe. Uzmi dijete, pasa, frenda. Stvori si lijepu uspomenu. Prave prijatelje ionako ne zanima da li ti je kuća uredna i čista nego imaš li vina u njoj.

Aj bar sad kad ovo čitaš baci jedan osmjeh onako i na silu ako treba, možda se slučajno pretvori u lijep trenutak.

I ako te slučajno nitko ne voli, ja te Volim, ti čovječe s kojim dijelim Planetu.

Kad ti starost pokuca na vrata…nisam kući sorry!

Dogodilo se. Počeli su me zvat teta oni 10 godina mlađi od mene. Doduše u zadnje sam se vrijeme nešto zgužvala od puno mrštenja i mozganja (kasnije ćemo da ublažimo te bore zvat “bore smijalice” – bolje nekako zvuči). Teta te obukla jutros majmune. Ničim izazvana iz djevojka prešla sam u teta kategoriju. Muškarci ne, oni iz kategorije dečko prelaze u kategoriju muškarac koji po mogućnosti što stariji postaje sve napetiji, mamicu mu poljubim.

Peglaj dalje!

Rodi se ko žensko – ako se usuđuješ

Mi žene, imale smo samo jedan bezbrižan dan u cijelom životu a to je bio dan našeg rođenja. Već drugi dan počele su drame; zašto su me zamotali u žutu dekicu kad mi ta boja uopće ne stoji, nadam se da je mamimo mlijeko ono nemasno, koji mi je to k*rac na glavi i zašto me malo ne počešljaju, koliko kila ima ova u krevetiću do mene…

Čitaj dalje!

Ne može im nitko ništa. Ili može?

Ubija činjenica koliko smo nemoćni i bespomoćni u trenutku dok nas drugi maltretiraju. Kažu da je komunikacija najbolji način za rješavanje sukoba. Čak i kad je do sukoba došlo šakama. Svijet u kojem živimo gluh je. Borili smo se za demokraciju, dobili smo anarhiju. Šuti, trpi, radi, sagni se, zaliječi rane, oporavi se, trpi, šuti, sagni se.

Čitaj dalje!