Sve one priče o tome kako vrijeme liječi rane, iza kiše dolazi sunce i ova mi je najbolja; svjetlo je na kraju tunela – uzimam i nosim u smrdljivu baju na kraju ulice. Tko je uopće smislio te šuplje fraze i dal’ ikome pomažu dok mu se srce (krc-krc) lomi.
Da je nešto valjalo još bi trajalo – poštapalica koju sam slušala kao zaluđena pubertetlija koja se zaljubljivala u prosjeku 5-6 puta na dan. U mom životu prekida kolko u šipku koštica. Veći period svog života gledala sam na veze kao potrošni materijal, lako zamjenjiv uz mogućnost povrata sa i bez računa.
Uzalud ti kuća miriše po kemikalijama (koje naravno “nisu” štetne po zdravlje), uzalud bijela posteljina i sjajni TV ekran. Sve je uzalud ako nisi pospremila svoje srce i dušu. Nered koji vlada u tebi gori je od bilo koje zametnute prljave čarape, zagorene padele, mufastog limuna na dnu frižidera. Vjeruj mi.
Monogamija je precijenjena i jako gordo zvuči. Evo rekla sam.
U životu imaš na odabir 20 vrsta kalodonta, 15 vrsta parizera, 50 vrsta čokoladnih keksa, 10 priloga uz biftek…a samo jednu osobu s kojom ćeš provesti život. Hm. Disbalans do kraja.
Do kad majmun?
“Writers see the world differently. Every voice we hear, every face we see, every hand we touch could become story fabric.” ― Buffy Andrews
Meditacija, Svakodnevni Džumbus, Slika o Sebi
Do kad majmun?
LIFE STYLE & TRAVEL
