Oprosti; ona riječ od tone i po’!

Nova moda! Nova moda! Tupaste parole i dreka na ulicama zbog kojih bi se i kromanjonac zacrvenio. Čovjek je najsavršenije biće koje može napraviti svaka budala. Svijet je lijep ali je čovječanstvo grdo. Plenki je bio fit sad je i on ko kit. Reko bi Šeks; štok i vjeverica. Nabacane riječi, nespretno, pod okriljem prividne demokracije. Fuj to.

Silni hodovi za slobodu, za izmišljena prava, za kruh bez glutena i burek s više sira…jedino mi drago što se narod napokon pokrenuo i prakticira fizičku aktivnost. Hodaj za svoju pamet u glavu i prohodat ćeš svijet 5 puta!
Psovke i govor mržnje umjesto govora golog tijela i šaputanja na jastuku. U rukama kartoni ispisani laksativnim uzvicima umjesto pune vrećice pive i mesa za roštilj s obitelji i frendovima.

Čime to ispunjavamo ovaj poklonjeni život? Otpacima unutarnjeg nezadovoljstva i zakrpama davno izgubljenih ljubavi. Ajde reci od kud ti pravo da se rasipaš satima i danima kao da su nebitni, kao da se mogu vratiti unatrag? Neovisno kolko para ti imaju mama i tata, vrijeme nije na prodaju. Na samrti svi žele samo jedno: živjeti. Nisi drugačiji, nisi spreman hrabro umrijeti kao što nisi bio spreman ni živjeti. Ne zavaravaj se mladunče, izađi iz balona iluzije u kojem si sve ono što tek sanjaš da ćeš u realnom svemiru postati. Nije sve velka kuća i bemve.

Svi smo mi ljudi ali rijetko je tko čovjek.

Ja griješim svaki dan. Dok radim griješim, dok vozim zaboravljam da postoji žmigavac a semafor je dekoracija iz Ikee, dok kuham meso obično pretvorim u gumenu šlapu za na more, dok sadim cvijeće iskrižam sve vrste pa mi je vrt ko’ park u Černobilu…u odnosu s ljudima naivna ko tridesetpet sobarica…otvoreno bez zadrške iznosim svoje mišljenje i stav, kao ono svi su oko mene dobroćudni i žele mi samo najbolje…a onaj set vrhunskih noževa koje drže u ruci uvik mi promakne.
Griješim ko’ velika, postavljam Guinnessov rekord.

Dok sam bila malecka uvijek sam kamuflirala greške a onda me iskustvo više puta ošamarilo po nosu i sad znam da istina uvijek, ali uvijek dođe na vidjelo. Pa je radije preduhitrim ko nindža!

U laži su kratke noge, kako kome. Dalički su do poda znači tu poslovicu laganini okačim mačku o rep!

Ja priznam i snosim posljedice, nije da mi bude drago, opirem se i svim silama strateški obrađujem dokazne materijale ne bi li u zadnji čas okrenula priču u svoju korist, iako se duboko u sebi već psihički i fizički počinjem pripremati da ću morati izustiti tu očito je*eno tešku riječ : OPROSTI.

Što se naših političara tiče oni mi se nemaju što ispričavat jer dužni su mi pare a njihovo OPROSTI ne mogu spohat s krumpirom pa servirat za ručak a nisam sigurna niti znaju li izgovoriti tu riječ ispravno obzirom koliko je rijetko koriste. Plenkoviću ovako ide: O – P – R – O – S -T- I. Probaj bar!
Ma njih nabijem. Kad vrate pare pričat ćemo.

Pije se kavica troši se vrijeme na analiziranje drugih (nekad se to zvalo tračanje sad babe analizu vrše) a ogledalo doma se ima samo za šiške poravnat. Jebate, koliko je teško pomest ispred svojih vrata? Ima sad onih modernih anatomskih metli od 300 kuna to se pomlađuješ i izmasiraš dok meteš. Zamisli scenu iz SF filma; svi ljudi su prvo uredili svoja dvorišta prije negoli su počeli virit i komentirat u tuđa. Prije će vanzemaljci doć na štrukle i gemišt kod Regice v klet.

I onda ja ispadam luda koza jer sanjam o svijetu u kojem se živi u slozi i ljubavi – jebate stvarno stavite mi košuljicu i vežite me sprijeda! Rođena u krivo vrijeme, u krivom gradu, a i Planeta je garant falinga.
A šta da radim, tu sam, jesam. I ti si. Pa daj da nam bude lipo. Koji dio ne kužiš?

Novac je lijep, sav u brojkama i bojama. Ali lijep je i zalazak sunca. Lijep je i poljubac onoga koji te voli više od života. Onaj poljubac na koji si čekao vječno. Koliko je to komada novaca vrijedno?
Raditi moramo, banku realno boli kitica za naše poljupce, ona ipak preferira pare. Pa zaradit ćemo nešto ali nećemo živjeti da bi zaradili…

U mom svijetu živjeti je zbog detalja, zbog osjećaja i doživljaja, zbog uspomena i kože koja se ježi od ugode.
Zbog maminog brudeta, tatinog zagrljaja od kojeg pucaju rebra, zbog mačke koju si nahranio, zbog cvrkuta ptica i šuškanja trave po kojoj svira toplo jugo…Zbog mirisa mora i valova koji pljuskaju…Zbog čaše vina nakon napornog, opuštenog, stresnog dana…ma zbog vina i točka!
Zbog slučajnog osmjeha, zbog osjećaja slobode…zbog tek oprane posteljine u koju se ušuškaš ko beba pa makar imo i sto kila znam da uživaš! Zbog tišine koja tu i tamo ustupi pozornicu zvijezdama u zimskoj noći…

Ti postojiš. Ako se ne osjećaš tako, probaj ne platiti račune 2 mjeseca.

Teško je biti optimist danas, ovdje – meni pričaj! Ekipo s Markovog i Pantovčaka imate sve što primitivno biće može željeti – sve te stvari i prividnu moć – ali nikada, nikada nećete osjećati ovu ljepotu iskrenosti koju ja osjećam svako jutro. NIKADA. Jer vole vas iz potrebe, mrze vas iz navike. A mene; il me voliš odmah il me zavoliš s vremenom samo da te prestanem tlačit.

Vlado ne želim ti ništa loše samo da tvoja djeca, djeca tvoje djece pa njihova djeca i tako sve do šezdeset petog koljena eto žive ovako kao mi. Uvjeravaš nas da nam je dobro i da sve činiš za nas, e pa onda i ja tvojoj familiji želim sve tako najbolje.

A ti prijatelju, već kad si ovdje, baci osmjeh kad me vidiš. Ne budi zao, budi drugačiji.
U inat namrgođenom svijetu – inati se, sa Balkana si.

Bar dok još imamo većinu svojih zuba.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s