Odjednom slomljeno srce i rakija.

Ništa ne boli kao slomljeno srce, osim možda kad malim prstom opizdiš u nožicu od kreveta il kad ti HEP pošalje “zakašnjele” rate. U krivu ste ako mislite da za bolno srce ne postoji lijek jer naime postoji i zove se; rakija. Doduše kao lijek djeluje kratkoročno i morate ga uzimati više puta na dan više mjeseci zaredom, ali bolje i to nego da ste pri svijesti. Slomili su mi srce. Eno ga mrtvo leži u lokvi od suza, utapa se ko čeh koji je luftićem krenuo s Cresa na Hvar. A ja ga gledam u čudu i mislim si; koji ku*ac? Može li izgledati još tragičnije? I tako si popijem rakiju.

Kad se ljudi ostavljaju obično imaju jako dobre razloge za to. Jedna strana odlazi a druga obećava brda, doline i polja samo da ova ne ode. Ali čim odeš ipak shvatiš, nisi nezamjenjiva. I tek u tom trenutku osjetiš kako ti se srce doslovno slomilo na pola ko Kinder Bueno dok ga nevoljko dijeliš s frendom koji bulji u njega ko gladna sova. Jer dok se potajno nadaš i vjeruješ da će x osoba učiniti sve da te vrati osjećaš se dobro, poletno, živo. Totalna si budaletina. Romeo i Julia bili su valjda jedini kreteni koji su se pobili radi ljubavi, iako osobno mislim da bi slučaj trebalo malo bolje istražiti. Ne postoji ništa romantično što uključuje dva leša na podu. Ono mislim stvarno.

Bolje da se dobro najedeš jer čeka te jeben put od milijun koraka. Poricanje, negiranje, prihvaćanje, prebolijevanje, suze, plač, traume, pijanstvo i balavi nos koji ti se u nekom trenutku više ne da ni brisati. Naravno, ko za*urac glavom ti se prešetavaju samo sretne uspomene, lijepi trenuci…odjednom izgleda da je osoba s kojom si prekinula Superman u kombinaciji s Brad Pittom i Batmanom. Nerealna kozetino. Popij si rakiju.

Problem je što si ti mislila da će se on stvarno boriti a kad ono od borbe ni “b” a kamoli neko drugo slovo. Jebate da su se ovako borili naši hrabri branitelji ’91-e, Vukovar bi danas bio glavni grad Srbije! Više se ja borim krajem sezone da uvatim crvenu dolčevitu u koju piljim od listopada na 70% popusta; laktarim se, guram ko Hulk, prijetim a tu i tamo koja ćuška poleti i eto me na kasi ponosna čekam da me okrune.

I jebalo nas ovo 21.stoljeće. Nekoć si prekinuo i jedino što si morao nakon toga je pit kavu u nekom drugom bircu di je nije pio on. A sad sa svim viberima, fejsbucima, votsapovima…nemoš izbjeći bolne momentose ni da si Chuck Norris. Napadaju sa svih strana; pa oćeš pisat, pa se suzdržavaš, pa napišeš (pa fala Bogu ima opcija) pa izbrišeš, pa buljiš ko tele u šarena vrata u onaj prokleti ekran pa pogledaš van a ono pala noć a ti još u piđami slinava i prljava od Čokolina kojeg si ko zombi jutros satrala za doručak.

On misli da je tebi svejedno i da uživaš vani s frendicama sva u šljokicama, ti misliš da njega boli ona stvar dok se naŽujava na šanku sa frendom. Na kraju nitko ne želi reći što zapravo osjeća jer strahuje da će ispast pizda i tako nas taj šugavi ponos zauvijek rastavi. Ponos, rekla bi veće zlo od bilo kojeg poroka. Ponos kao jebeni Kineski zid stoji između dvije duše očito sje*ane, ispaćene i osjetljive ko Mamić kad ga pitaš di su pare. E nećeš razbojniče; nabijem i ponos i glumatanje na kiticu od cvijeća mirisnog. Ne ovaj put baš, al jednom hoću. Ma sigurno. Zasad, popit ću si rakiju.

Da boli brate, boli je*ački. Osjećaš se ko pregažena vjeverica na autoputu tijekom ljetne sezone. Em te gaze kamperi, em ti vruće, em počeo još i požar na 100 m od tebe. Od velke priče s ljudima koji te vole nemaš puno, jer realno samo ih opteretiš, sebe raspametiš a rješenje se ne bi našlo ni da si mješanac Ajnštajna i Tesle.

Šuti i trpi i moli Boga (ili koga već moliš) da prođe. I proći će. Ma nemaju molitve ništa s tim (oduvijek sam vjerovala da Isus fakat nema vremena za moje ljubavne drame), nego vrijeme učini svoje i jednog jutra, tamo negdje za stopedesetisedam godina probudiš se zdrava i smirena. Napokon si preboljela. I možeš dalje. Uzimaš štaku, bocu sa kisikom, 47 tableta za tlak, srce, jetru (zbog sve one rakije!), vitalnost, zglobove…i popiješ u miru kavu s ekipom iz staračkog doma. Zato ne gubi nadu, izliječit ćeš se. Slomljeno srce će zacijeliti, a velika je nagrada ako budeš živa da to i doživiš.

Ljubav ljudi, ako je vidite ne plašite se, samo vrlo polako i bez naglih pokreta lezite na pod i pravite se mrtvi.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s