Imigranti unutra – mi van. Bitno da je muving.

Imigranti su i dalje top tema. Došli u kontejneru, došli na splavi, na luftiću, pješke, na rošulama. Zanemarimo činjenicu da je svaki došao s novim iPhone-om i tabletom kojeg ni u Sabornici nemaju, i činjenicu da su svi ko’ od brda odvaljeni i da su komotno mogli ostat dolje branit svoju zemlju a ne bježat ko pi*kice. Zanemarimo te činjenice jer su nam mediji servirali uplakano dječje lice. Možda mala plače jer joj se ispraznila baterija na mobitelu a taman došla na zadnji livel igrice di gljiva tuče zmajeve.

Nitko im ne pregledava prtljagu jer jebiga, jadni ljudi, al dofurao si svaki po kašeticu ručnih granata i dva tri nožića – spremila im nona za na put da imaju. Pa ovaj pobaca desetak ljudi po trgu jer mu je tako reko striček Alah i svi se čude u vražju mater!

Demokracija je pa ću reći; ne bježe oni jer su nemoćni i gladni, bježe jer su pizde. Barem vel’ka većina. Oni hrabri dolje leže mrtvi na pločniku ili čekaju smrt s puškom u ruci. Točka. Da je moj narod tako bježao 90ih sad bi moja nerođena djeca u Vukovar odlazila s putovnicom. I ne samo u Vukovar.

Je*ate led ledeni, tko priča o Hrvatskim imigrantima? Ok, kao narod koji ima stila mi prebjegnemo preko granice u avionu. Ne izigravamo patnike. Prodamo svoj stari reno Clio i kupimo si kartu u jednom smjeru. Ali koliko znam nigdje nas ne dočeka topli obrok, krevet, pomoć, smještaj. Idi brate pa se snalazi. Ni Dobrodošli samo Ko te jebe i Stani u red.

Irska me ne zanima. To je sad već Hrvatska al pomaknuta više lijevo na karti. A i šta ću, odana sam Žuji. Ne vuče me ni Njemačka jer mi njihov jezik tjera strah u kosti. Čovjek ti kaže Ich liebe dich!! misliš da ti je rekao: daj pare il’ te ubijem! Ostaje mi Italija. Išla sam u izvidnicu.

Nije ti Italija što je nekad bila. Prvo što će svatko reći. Da, to mi je jasno. Mussolini je mrtav, lire su samo lijepa uspomena a sad se rađaju Talijani i s preko 165 centimetara. Puno toga se promijenilo. Al želim tamo jer smatram da nam Italija puno duguje. Tko bi čuvao sve te silne starčiće po talijanskim Alpama? Tko bi u ekstazi punio kolica s velikom konzervom tune od 0,70 centi il mega pakiranjem pašte za koju ti treba viličar? Mi brate. Tko hrani sve one silne Kineze kod kojih kupujemo robu (iako nitko nikada neće priznati da tamo kupuje)? Tko im popravlja Alfe na godišnjem odmoru? Mi Hrvati.

Italija je u krizi. Možda. Al nakon što probaš krizu u Hrvatskoj, svaka druga ti se čini kao dan u wellnessu. Daj si lipo obuci kapu, šal i rukavice i pravac na Dolomite odradit sezonu. 1600 Eur, manča, smještaj i 3 obroka. Neće ti to talijan radit al oćemo mi koji plaću preračunavamo u kune. Jedan euro njima, sedam i po’ kuna nama. Zvuči bolje.

Doduše ne poznaju gemišt a pivice su im kao dječja hrana. Ne poznaju ni ćevape a bome ni sendvičinu od pol kile kruha i 15 deka parizera. Fini su nekako. Gledam u birc ulaze 4 radnika u tutama, prljavi, izmučeni na +40. Rade na održavanju cesta. Za stol im stižu 4 Aperol-Spritza i zdjelica maslina. Skrivam svoju pivu od pol litre.

Samo jedno jutro bit će potrebno da napraviš svoj OIB i što se njih tiče moš’ počet radit popodnevnu. Vani nas podcjenjuju jednako kao u Hrvatskoj, al meni je osobno draže da me jebe stranac jer nisam na svome nego da me pun gas prcaju moji na mome.

Zovem frenda koji je geodet da mi izmjeri nešto oko kuće on kaže: može koka ako ti je kuća negdje u okolici Dublina. Frendica mi otišla u Italiju čuvat neku babu na mjesec dana; eno je već 3 godine na rižotu i mozzarelli. Zaljubila se u Sicilijanca s kojim ima dva preslatka paštarića. Ona, koja se klela da nikad neće napustiti svoju Hrvatsku. Tko će joj zamjerit?! Mater joj je dala za kartu.

Meni je Vlade koja mi želi sve najbolje malo pun kufer (da ne kažem muško spolovilo, bilo bi preuobičajeno). Zadnjim se atomima snage držim za rodnu grudu al Vlada me lupka čekićem po prstićima. Padni više majketi! Sad visim na litici domoljublja na samo četiri prsta.

Osjećam se pomalo kao dalmatinski pršut na buri. Mjesecima me šamaraju sa svih strana, a onda će me proždrijet na nekom domjenku debele mrcine u odjelima.

Ako stvarno odem preko granice u Hrvatsku ću se vraćati kao Poljaci devedesetih. S punim bunkerom tune, pašte i kroasana. Neću ti kunu ostaviti Vlado. Nabijem te. Da, tebe koja si popljuvala svaki život koji je ugašen za tvoju slobodu. A pljucaš svaki dan u lice onih koji su ostali živi. U naša lica koja gledaju i ne vjeruju.

Pastir čuva svoje ovčice, al ti si vuk. Podmukli vuk koji je i pastira potjerao u Irsku. Gadiš mi se majkemi a pojma nemaš da tamo tvoj pastir živi dobro. Vučiću mali, ovčice ti bježe. Kad bi te bar bilo briga!

Nisam ljuta na Vladu jer ljutnja je jedna vrsta emocije. A ja za nju ne osjećam ništa.

Volin te Zemljo moja prevarena.

Uvijek ću te voljeti. I ako odem.

 

A tebe Vlado nabijem, kulturno, fino, educirano, elokventno i sa punim poštovanjem.

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s