Ono kad su ti gosti Talijani.

Kriza ne kriza Talijani vole Hrvatsku. Možda jer njihovo more s Jadranske strane izgleda kao ogromno jezero kojemu ne vidiš dno već na 3 centimetra. Plaže do 9 ujutro izgledaju kao mini Tokio. Zasićenost plutajućih glava u moru podsjeća na potonuće Titanica i preživjelih koji zovu upomoć. Gužva brate. I tako Talijani za odmor biraju Hrvatsku.

Zbog “sačuvaj me Bože” cijena u kolovozu, Ferragosto su rastegnuli od lipnja do rujna. Ja volim talijanske goste. Kažu ljudi to su najgori gosti, cigani pravi. Ok, možda su u pravu jer nerijetko sam vidjela kakvu manču puštaju konobarima; kovanicu od 50 lipa, jednu od 5 centi i dvije od 2 centa. Jebate još samo fali da im i žvaku ostave. Lako ih je prepoznati, to su oni koji viču “sconto, sconto, sconto”. Na recepciji držim bejzbol palicu na kojoj piše “sconto”, izvadim je fino i pitam: jeste li sigurni da želite “sconto”?

Talent koji imaju za jezike sličan je mom talentu za sviranje violine u simfonijskom orkestru u Beču. Kako možemo najbrže stići do Đzezersa Plitvičvičvaza? Hm. Tamo neš nikad stići fratello.

Ali naleti tu i tamo neki apsurdni tipično-atipični Paštar zbog kojeg valja promijeniti percepciju. U hostel stiže Bruno.

Ulazeći na recepciju, naravno, žali se. Te nema roaming, te se izgubio, ma di je tu parking, ne zna više di mu je auto, gužva na granici, vruće je u p*čku materinu, buongiorno. Buongiorno, evo ti ključ od sobe, evo ti šifra za wi-fi, dole ti je šank – ajmo, crta. Taj je dan zaspao na plaži i parking mu je premašio 15 minuta – odmah kazna, ode stotka. O toj kazni smo slušali 5 dana. Dok nije dobio novu od 500 kuna nakon što je parkirao na mjesto za dostavu točno 10 minuta. Oni me prate, oni prate samo mene, nikoga drugog. O bella Croazia kako si mi ga uvalila. Jutro kasnije morao je kupiti i novi mobitel s hrv karticom. Pegula na N-tu. S parama koje sam potrošio ovdje mogao sam na Bahame. Mogao si ti svašta, a opet eto te u Hrvatskoj!

Imali smo radove na terasi. Neko penjanje po škalama i šivanje baldahina na 3 metra od zemlje. Čovjek se popeo ko’ mali majmun i reko; daj mi iglu i konac, odmah! Mi u čudu stojimo – evo frende. Kad ono Bruno vatrogasac! Sredio nam je pol hostela. Od šivanja, farbanja, rezanja, podšišavanja drveća i živice, popravljanja utičnica… Gosti u prolazu počeli su ga ispitivati da kako se uspio zaposliti u Hrvatskoj i zašto? Jel dugo već tu radi ili? Ne ljudi moji dragi, pa to nam je gost, nemoš ti samo uživat na plaži a i znamo da previše sunca šteti – evo ti pinel i peglaj. Budimo dobri domaćini-poslodavci – uvijek animirajte svoje goste.

Navukli smo ga i na rakiju. Kaže on da je “soft”. Je Bruno, al ovdje ne pijemo rakiju kao aperitiv ili dižestiv – ovdje je pijemo jer smo žedni. Nakon 10-e počeo je pričati Hrvatski. Doberman, doberman zsvima – zapravo je mislio da govori Dobar dan. Bilo nam je žao ispravljati ga pa je naredne dane u dućane i kafiće ulazio s Doberman.

Naravno stigao je s Alfom (i mi se čudimo kako je uspio – Alfisti mir). Sedmi dan Alfa mu je stala nasred raskrižja. Trokutić je odradio svoje po tko zna koji put. Dolazi mehaničar na lice mjesta i trlja ruke: sorry frende al ja pričam hrvatski, neš ga oderat. Mehaničaru suza u oku. Promjena kvačila 400,00 Eur. Stvarno, Alfa ma che emozioni! Istina je što kažu, sve puno osjećaja kad voziš Alfu; osjećaj nemira, ljutnje, razočaranja, osjećaj siromaštva, boli, tuge, straha. Sljedeći je dan Alfica počela dimit; nježni mehaničar nešto probušio. Ovaj put ljepljiva je traka spasila stvar. Emocije…emocije….

E, al ovaj talijan pušta manču i to lijepu. I to uvijek. Mi smo se križali. Gospa u Međugorju više i nije bila neko čudo. Na odlasku pustio je manču i sobarici – ona je otvorila usta i evo još uvijek ih nije zatvorila. (Da, da, provjerili smo – pravi je talijan, iz Rima.)

Čovjek je 15 dana tražio cafe Corretto po otoku. Tražio je on i pizzu s mozzarellom. Tražio je i najbliži izlaz u slučaju nužde kad bi sjeli na kavu. Jbg, kod nas se kava pije 30 minuta kad smo u žurbi i sat i po’ kad je relax. Njegovi komentari; bio sam na vjenčanjima koja su kraće trajala! Smiri se, daj si naruči šesti espresso.

Ponukana većim brojem talijanskih gostiju na smještaju, održavala sam i školicu Hrvatskog jezika. Održala sam je 2 puta a onda mi je ponestalo apaurina. A i rakije. Samo vi dalje na talijanskom, brže je i lakše. Super ste.

Priče o Hvaru 96-e! Puni stolovi ribe, vina, sira. A sve skoro džabe. Ova Hrvatska sada – vi ste van pameti! Al ipak si došao opet. Yeeeeey! Talijani vole Hrvatsku, vole ljude, vole naše osmjehe i opuštenost. Vole kako možemo psovati, urlati, razjariti se kao bikovi i za samo dvije minute smiriti se, zagrliti i pomiriti.

Lipi moji paštarići, nije ni vama lako s nama (dok vam mijenjamo eure u kune prema tečaju kojeg čak ni Sanader ne bi podržao). Dođite nam kadgod!

Doberman.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s