Čudnog li naroda, majketi mile.

Sezona već kuha ko’ pašta za gulaš. Gazda još uvijek traži konobare, kuhare, šankere. Majkemi, nema žive duše. Ovi trenutno zaposleni u kuhinji skrivaju se u komore između smrznutih lignji i sladoleda od čokolade pa cuclaju vino za pripremu ribljih jela i alkohol za flambiranje ko aperitiv!

Ja zapela ovdje, vodim hostel. Zvuči fensi, zapravo je brutala! Dopala me recepcija, pripremanje doručka, pranje čaša, konobarenje – evo još samo da krumpire počnem gulit i to je to. Primljena na radno mjesto Voditelj objekta. Sad vodam sama sebe, pečene tikvice, jutarnje pahuljice i tu i tamo plahte iz praone u praonu. Jebate led, kažu da su u Hrvatskoj ljudi gladni. Koja faking laž. Točno 5 osoba došlo je na razgovor za posao i prespavalo jedan dan, drugi dan pokupilo prnje i natrag kući plačući. Zar se ovdje fakat radi??!!

Evo jedna lumen-koza došla po prijavi na radno mjesto Recepcionerka – izdržala točno 2h i 35 minuta. Kaže ona meni “Kod nas u Njemačkoj kad je dan edukacije onda se ne radi 8h, a meni je jako važno da ne radim više od 8h ni kad je običan dan”…. Kod Vas u Njemačkoj? – pitam je ja vidno uzrujana (došlo mi je da je heftalicom opizdim po glavi). Mala odradila mjesec dana u Švabiji i već Njemica. Tornjaj se onda natrag dugokosa kobasičice.

Ako se kaže “sezonski posao” to otprilike znači da odradiš sezonu i onda hladiš onu stvar jer čim sezona završi ti si natrag na birou; tamo gdje mnogi uživaju biti ma šta god pričali. Pitaju mene nadobudne curice koje pozovem na razgovor; A gdje je ovdje plaža? Imam li slobodne dane? Gdje se ovdje izlazi? Ja gledam i ne vjerujem. Da zlato, evo uđi, raskomoti se, želiš koktel? Mesnu, možda riblju platu? Da te izmasiram? Opusti se, ti beskrajno neprocjenjivo biće, samo sjedi, postoji i evo još malo pa 15-i i stiže plaća. Relax. Jer postojiš, jer jesi.

Došao mi bračni par na recepciju; traži smještaj, jeftin, samo jednu noć. Ok, ajde dam im debeli popust. Pitam ih od kud što zašto. Kažu pobjegli sa Cresa iz nekog restorana; maltretirali ih jer su Slavonci. (hm?!) Sad traže bilo kakav posao. Naivna i blesava kakva jesam založim se za njih kod gazde. Ajde, i on mekog srca pristane i zaposlimo ih kao pomoćne u kuhinji. Ponudimo im obroke, smještaj, plaću. Izdržali su jednu večernju smjenu. Odoše ko plaća na kredite. Mamu vam lažljivu. Di ćete?!

Moj šef pije rakiju. Svaki dan. Puno rakija. Cirka 60-ak rakija. Do večere. Prvo sam ga gledala u čudu i komentirala kako to nije ok. Sad sjedim skupa sa njim i pijem. Drugi komentiraju kako to nije ok. Bome, iz naše perspektive čini se i više nego ok. Šef je Slavonac. Ima rakije, ima kulena. Psihijatrija al bar deluxe. Svaka mu čast; još uvijek normalan u skladu sa mojim standardima. U konačnici zaposlili smo osoblje koje je moralo zadovoljiti samo nekoliko osnovnih uvijeta: ruke, noge, oči, uši. Sad imamo konobara kojemu se šlic pokvario prije 5 dana, miškom pozdravlja goste svaki dan. Na košulji mu fleka od čokolade koju je jeo još na proljeće. A što mu reći? Drugi raditi ne žele. Pa nek je nama njegovog čokoladnog miška u Hrvatskoj koja navodno gladuje.

Pomoćni kuhari; daleki rođaci stalnih zaposlenika. Mame, tate, susjedi. Guli, sjeckaj, reži; malo prst malo kapulice mlade. Nema veze, jela izlaze. Šta gosti znaju. Po njima i Štrumf može spohat bečki dok Gargamel mješa rižoto sa morskim plodovima. Glavno da se jede.

Mi Hrvati. Mi kojima je kladionica svetinja. Mi koji želimo raditi ali samo dok nam netko ne ponudi posao. Mi koji smo matematički olfa zakinuti al samo kad mijenjamo eure u kune turistima koji nemaju pojma kolko ih deremo. Jer kad pljačkamo to činimo uz iskreni i slatki osmjeh. Mi koji stojimo na deložacijama uz Pernara, umjesto da stojimo uz roditelje koji imaju bolesnu djecu. Mi koji ubijamo životinje a političare održavamo na životu. Mi koji se veselimo kraju sezone i molimo Boga da gosti naruče buzaru od dagnji jer su već počele smrdit ko venecijanska kanalizacija.

Jebate jel do mene? Ovdje me zovu Barakuda. Jer želim da se posao odradi kako valja. Jer pizdim kad se servira sirovi svinjski ražnjić, jer se Aperol Spritz poslužuje u totalno seljačkoj čaši po receptu kojeg je baka Marica načula na televiziji, jer brancin ne može pred gosta krvar – pa nije brate biftek a nit smo mi suši restoran! Nek sam Barakuda; moćna riba, snažna, napada iz dubine a bome i ukusna. *ebe mi se.

Uvijek sam pljuvala po gazdama. Ponosno i hrabro stajala uz potlačenog radnika. Branila prava i potrebe radnog čovjeka. Sad bi platila 100 kuna samo da naletim na jednog bar – vrijedan sezonac ko Bjeloglavi sup. Rijedak, prijeti mu izumiranje. Osnovat ću rezervat i naplaćivati ulaznice. Uđite, pogledajte, evo djeco, ovako vam izgleda vrijedan Hrvat. Nemojte se približavati, nemojte ga uznemiravati i molimo da ga ne hranite smećem iz vaših ruksaka.

Hvala.

4 thoughts on “Čudnog li naroda, majketi mile.

  1. Svi vrijedni otišli i ostali vani.

    Like

  2. Svi dobri radnici otišli van i ostali.

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s