Ljubav ( i ostala sr*nja) su na selu.

I tako se žena, da ne kažem čovjek, nađe u situaciji da napusti gnijezdo. Ali ja ne bi još, ne ne, evo sutra, dobro ne baš sutra, evo druge godine majkemi. Lijepo nam je doma, a onda se zatelebamo ko’ telad, padnemo ko’ kruške na njegova predizborna obećanja; on dođe po nas i odvede nas. Sad tata i mama ptić gledaju i ne vjeruju. (da će napokon otvoriti onu buteljku za posebne prilike)!

Pretpostavimo da mužjak ima svoju nekretninu, ili uskoro svoju a trenutno ju dijeli sa tvojom svekrvom i svekrom (u tom će slučaju Sv.Petar učini sve u njegovoj moći da im podari što duži zemaljski život, ha ha gore stvarno imaju fantastičan smisao za humor)!

Mene je pak dočekalo selo. Zovu ga grad, valjda od milja ili od silnih gemišta. To je grad koliko sam i ja femme fatale. Dakle nije. Karma mi je podarila “ne daj Bože većeg zla” susjeda s jedne i “Lopača-Vrapče” susjedu s druge strane. Ali pogled je lijep. A dodatni sustanar samo mačka.

Ovdje ti svi žele dobro, otprilike kao krokodil prije nego ti otkine nogu. Svi ti žele pomoći al jbg nikad ih nema doma (još uvijek ne kuže da im se glave vide iza zavjesa). Ignoriram svoje suseljane od prvog dana, i oni mene pa se stoga odlično slažemo!

Jedna pekara u kojoj se moraš mjesecima unaprijed pretplatiti na kroasan (i to preko štele). Jedna trgovina, zovem je prehrambeni hospicij. Da, ovdje svi proizvodi dolaze umrijeti. Salata i banane me očajno gledaju i mole da ih ubijem. Osoblje je ljubazno i drago – dok spava.

Većinom pričam s cvijećem. Ono me kuži. Nisam usamljena. Imam i 3 bambija. Svaku večer dolaze na pivicu. Oni vodu ja pivu. I tako mi malo bacimo ćakulu o životu. Nađe se i koja sova. Al dosadne su, samo huču i ništa ih ne razumijem.

“Vrapče-Lopača” susjeda svaki dan me nekoliko sati opušta; stoji u vrtu s metlom i urla na pomidore; Partizani ubit ću vas! Van iz moje kuće! Ne diraj mi to! Tres-puf-paf metlom po krastavcu. Mrš mrcino, pusti me nisu to tvoje koze!… Ne znam, nakon nekog vremena prestala sam tražiti dublji smisao. Ali nesebična je, to joj priznajem. Jednom tjedno pred vrata nosi mi poklone; 5 kila kore od krumpira, 2 gaće veličine padobrana, punu šalicu šećera (ne, ja obožavam kolonije mrava u kući!), sirovu napol’ pojedenu kobasicu, trule orahe i zelene krumpire veličine borovnice. Kažu ljudi “a luda je jadna, što ćeš”… pa, razni scenariji nesretnog slučaja mi padaju na pamet!

“Ne daj Bože većeg zla” susjed je isto srdačan. On misli da je šerif selo-grada. Joj, a onda sam došla ja i pomrsila mu račune. Pa je potegnuo tužbu. Bu-hu. Nek’ igre počnu! Ima politički osmjeh, (sve ću ti obećati a onda ću te sje*ati); daj miško takve sam papala za doručak dok još nisam postala gurman. Uglavnom, utakmica još traje, rezultat neizvjestan. Al ne brinem se, jer znam da mi i on želi dobro.

Kukci. Takve primjerke nisam viđala ni na National Geograficu. Wtf?? Pa to ima po dvije glave, neki od njih se i dalje migolje neovisno koliko puta ih opizdiš šlapom (pa svaka glava krene u svoju stranu!), gliste, dvjestonoge, debeli pauci…A poljskih miševa….ne znam zašto ih zovi poljski kad su češće kod mene doma na druženju nego u polju!

Al pogled je stvarno lijep.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s