Ne može im nitko ništa. Ili može?

Ubija činjenica koliko smo nemoćni i bespomoćni u trenutku dok nas drugi maltretiraju. Kažu da je komunikacija najbolji način za rješavanje sukoba. Čak i kad je do sukoba došlo šakama. Svijet u kojem živimo gluh je. Borili smo se za demokraciju, dobili smo anarhiju. Šuti, trpi, radi, sagni se, zaliječi rane, oporavi se, trpi, šuti, sagni se.

Tko jači taj tlači. Tako je bilo još u pećinama. Čini se kako nam evolucija nije bila naklonjena. Pogledaš iza sebe vidiš majmuna, pogledaš ispred sebe opet majmun. Linija manjeg otpora najbolja nam je prijateljica. Tako su nas učili oni koji misle da znaju bolje. Ali svaki put kad krenemo tim putem, jedan djelić našeg bića umire iznutra. Znamo da smo trebali postupiti drugačije, znamo da smo se trebali boriti. Neka, drugi put ćemo. Obećajemo.

Današnji je čovjek neustrašiv. Političar koji zna da mu nitko ništa ne može neovisno koliko nam novih poreza ili poskupljenja servira. Zidar kojemu si platila akontaciju zna da može jednostavno nestati i nitko mu ništa ne može. Frizerka koja te očerupala kao slavonsku kokoš za juhu, zna da joj nitko ništa ne može. Gazda koji ti ponudi 3200 kuna za sezonski posao, 100 radnih sati tjedno sa pol’ slobodnog dana, jer zna da mu nitko ništa ne može. Pa zašto bi onda itko strahovao ili ne daj Bože, bio kvalitetnija osoba?

Pomiriti se ili boriti s izazovima života? Unatrag godinu dana odabrala sam borbu. Ponekad dobijem bitku, ponekad rat. A ima dana kad me totalno unište i čini se kako sam izgubila sve. Poraz, pobjeda, poraz i niz se nastavlja… Iscrpljuje me ali mirno spavam. Znam da nisam ništa otrova zadržala u sebi, proslijedila sam ga onom faktoru koji me doveo do ludila. Jezik mi je brži od pameti, to je moja najveća mana. Ali taj jezik puno puta me doveo do cilja. Nikako da ga naučim da je mozak strateg a on glavni izvršitelj; moj jezik ima problema s autoritetom.

Rijetki me razumiju, doma ima problema s neshvaćanjem. Jer ne želim biti samo čestica prašine koju vjetar nosi gdje poželi. Ne želim biti paralizirano tijelo utišanog uma. Jednostavno ne mogu! Kako živjeti sama sa sobom kad u ogledalu vidiš razočarani pogled koji ti ponavlja “mogla si ti to i bolje”. Pomiri se sa životom; meni mogu činiti sve, ja drugima ne mogu ništa. Sva sam se naježila. Nikada!

I tako dobiješ stigmu “svadljiva i drska lajavica”. Stigmatiziraju oni koji nemaju muda.

Ako nešto želiš i vrijedno je borbe, bori se. Ako netko svojim postupcima vrijeđa tvoju inteligenciju, usprotivi se. Ako se ne slažeš, nemoj se složiti iz pristojnosti. Ako se osjećaš prevareno, reci nešto! Doma mirno spavaj. Ne budi svi, budi ti.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s