Stado. Ja, ti, mi Hrvati.

Nisam neki matematičar. Ali, narod broji (odokativno) 4 milijuna duša. Vladu čini nekoliko tisuća (uračunajmo sve nećake, sinove, snahe, punice, šogore). Kako je onda moguće da anoreksična ručica koja maše s Vrha uspijeva upravljati narodom, tako brojnim, bijesnim i snažnim? Hm. Nešto je krenulo naopako.

Koliko još poštovanja imamo u sebi kad se držimo zakona ko’ pijan plota, plačemo nad svojom sudbinom jer je onaj barba u Saboru reko’ da to mora biti tako. Plače čovjek, radnik, 1,90 od preko 100 kila! Bicepsa tvrdih ko’ kamen od kopanja, šake veličine lubenice od pikamera, krvavih frustriranih očiju koje su nekoć bile tako lijepe i prodorne….A onaj Malecki s kravatom u košuljici koja jedva drži bojler-škembu pod kontrolom – on upravlja tim gorostasom, Hrvatskim Radnikom! Vide li moje oči dobro?

Država ponudi vic-cifru za kilo mandarina – gorostasi prospu mandarine po ulici. Zar nisu trebale završiti na nečijoj faci? Država ponudi vic-cifru za litru mlijeka – gorostasi proliju mlijeko u rijeke. Zar se nije netko trebao udaviti u njemu?

Gorostasi pakiraju kofere i voze familiju preko granice, u bolji život. Žene šalju pisma kako im je tamo gore lijepo. Hm. Barba u Saboru trlja ručicama. Boli ga k*rac. Je l’ ti lijepo il’ nije, samo nek te nema na mom dnevnom rasporedu. Najljepše je kad problem odskakuta u tuđe dvorište. A u tome smo dobri; loši zviždači odlični skakači.

Dođu izbori (čini mi se da nikada ni ne prođu). Raskopavaju se ceste, sade se tulipani. Cijene goriva rastu. Za koga rade ceste? Tulipani, lijepi ali beskorisni osim ako od njih ne možete djeci sutra napraviti ručak. Blanširani tulipani s reduciranim umakom od vode na posteljici od zraka. Mljac.

Stado. Idu ovce (idem i ja). Za mojim narodom. U propast ili preko granice. Biram u propast. Predugo se čeka na graničnom prijelazu.

Može neka buna? Neka revolucija? Onako iz gušta? Bilo kakav znak da smo ovdje, da dišemo, da zaslužujemo bolje? Ne može.

Mi biramo šank. Dva-tri istomišljenika i pivu. Domaću. Postajemo jači nego jesmo, pjevamo, psujemo, plačemo, grlimo se pa šamaramo. Opet se grlimo. Dolazi policija. Smanjujemo se na veličinu zrna graška. Pokunjeno idemo kući (zatvor je u overbookingu). Ujutro idemo na posao, ne znamo ‘oćemo li dobit plaću. Al mi idemo svejedno, jer takvi smo, stado. Možeš od nas raditi što hoćeš. Plastelin.

Poskupi struja, poskupi voda, poskupi plin. Malo se pjenimo. Pa odemo na šalter i platimo. Saborski orkestar svira, mi plešemo. Znaju da volimo ples i pjesmu.

Ne izuzimam se, ista sam kao vi. Nekoć slatko janje. Sad obična naborana ovca.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s