Netko je imao dovoljno vremena da smisli fancy stručnu riječ za klasični popizditis. Burnout. Zvuči moćno. Popizditis. Zvuči seljački.
Što je zapravo burnout? To je stanje u kojem se nađe svaki drugi zaposlenik na bilo kojem radnom mjestu u Hrvatskoj. Većina nije niti svjesna da ga ima pa ga dijelimo na očiti i elegantni.
Zbog ovog elegantnog nadrapa naša obitelj, prijatelji, poštar, teta u dućanu. To je ono kad ti se pas popiški na gumu od auta a ti u njemu vidiš talibana kojeg treba likvidirati. Skačemo na svaki pokret i riječ kao kobre na steroidima. S druge strane prema šefu se i dalje odnosimo s poštovanjem i vučemo na poslu ko’ magične mazge.
Dolazimo doma; plačemo kao curice jer je pašta prekuhana, na čelu nam iskače žila debela ko prst a žila kucavica na vratu udara techno beat jer smo uočili čarapu na stolici. Do predinfarktnog stanja nas dovodi činjenica da se netko usudio kupiti bijeli umjesto polubijelog kruha.
Oni koji nas vole oprezno nam prilaze (kao King-Kongu) i govore nam da se ponašamo kao luđak. Koji ste vi kreteni, budale, vi ništa ne razumijete! Drmnete dvije ljute i ne razgovarate s nikim 48h. Osim s vašim dragim šefom.
Očiti burnout. E taj sam doživjela ja. Nakon ovog elegantnog. (Nisam nikad bila baš neka dama). Osjećaj je kao recimo kad te ugrize komarac. I sad te češe i češe. Znaš da ne smiješ čačkati i trpiš, pokušavaš izdržati što duže. Stavljaš slinu, kremu, sprej. A onda pukneš. Češeš ko manijak dok ne skineš 4 sloja kože; i ubod i pore i bore.
Dođeš na posao kao svaki drugi dan. Nemaš pojma da je ovo dan D. Piješ kavu i ždereš doručak za radnim stolom ko i svaki put. Komadići kulena padaju ti između slova “d” i “s”. Dobivaš lagane tikove jer sad moraš koristiti samo riječi koje ne sadržavaju ta slova. Zaglavila se kulenova seka.
Zvoni telefon. Dosadni klijent. Dok ga slušaš tvoje lice poprima boju zrele jagode koja naginje na trulo. Treseš nogom tolikom brzinom da bi vjerojatno mogla i struju proizvest. Za cijelu ulicu. Trza ti oko. Pomalo izgledaš kao Sanader na presudi.
Ma znate šta gospodine, od*ebi! Poklapaš telefon. Hvataš poglede zabezeknutih kolega koji se skrivaju ispod stola. Pita tvoj dragi šef: Šta ti je? Njegov ton glasa aktivira u tebi bombu, 3 2 1 – Kabuuuuum!
Šta je meni? Meni šta je? Jesi ti to mene pito’ šta je meni?? (već sad zvučiš kao Pavarotti uvjerena da šapućeš). Jesam li ja čovjek ili ebena hobotnica? Oš’ me pod peku mamicu ti?? Sve ja moraaaaam, ovdje sam petnaest sati na dan, vidi me, ko kanta Jupola!! (iz očiju ti štrcaju suze veličine jabuke!) Dosta mi jeeeeeee! Tebe i tebe i tebe, a najviše tebe kozo glupa koja ne znaš ni Hello napisati bez greške. I tebe tupane koji si stalno na “bolovanju” kad je Liga prvaka! Mislite da sam luda??? I još ovaj fcking kulen na tipkovnici!!
Nosite se u materinu.
Uzimaš torbu i vazu sa cvijetom sa svog stola (cvijet koji je sam sebe pokopao prije 20 dana). Odlaziš. Treseš se ko’ vibrator s novim duraselkama. Hodaš ali ne znaš di ideš. Iza tebe ostaje kubik vode. Plačeš ko’ kišna godina.
Stani miško. Udahni. Živa si. Skuliraj se. Svako iskustvo je odlično ako iz njega nešto naučiš.
Zbonacaj se. Napiši blog il nešto.
Autor: PlanetChimp
